Intervju s Tomislavom Šovagovićem

 

         

 

Čini ono što voliš, a ne ono što drugi žele da činiš!

 

Hrvatski novinar i književnik Tomislav Šovagović posjetio je našu školu 13. studenog 2024. i razgovarao s učenicima sedmih i osmih razreda. Pričao nam je o svojim interesima, ljubavi prema sportu i pisanju  te o tome kako je odlučio postati novinar, a poslije i književnik. Nakon susreta postavile smo Tomislavu Šovagoviću desetak pitanja na koja nam je s radošću odgovorio. Zanimalo nas je tko mu je pomogao da bude osoba kakva je danas. Doznali smo i neke njegove planove za budućnost. Radujemo se nadolazećim naslovima i zahvaljujemo književniku na njegovom posjetu.

Diplomirali ste novinarstvo i teologiju, zašto ste odlučili postati novinar i književnik?

Od mladih dana zanimalo me pisanje pa sam upisao novinarski studij, ali nije potrebno završiti studij novinarstva da bi bio novinar. Lijepo je bilo što završiti i lijepo je imati diplomu. Završio sam studij novinarstva, ali me prije svega uvijek fasciniralo pisanje i bilo što povezano s time. Teško je živjeti od književnosti, da možeš živjeti samo od toga ja bih sigurno samo bio književnik, ali novinarstvo je isto pisanje pa sam se tako opredijelio za oboje, da stavljam svoje misli na papir. To mi je uvijek bila neka ljubav koja je postala posao.

Radili ste za hrvatske novine, radijske postaje i nacionalne televizijske kuće, a za neke od njih još uvijek radite. Koji Vam je posao najdraži, koji Vam je ostao najviše u sjećanju?

Svaki posao novinara mi je drag. Ali od svih zadataka najdraže mi je bilo kad sam radio uživo kao sportski novinar i kad sam gledao velika svjetska nogometna i rukometna prvenstva (Svjetsko nogometno prvenstvo u Njemačkoj, 2006. i Svjetsko rukometno prvenstvo u Tunisu, 2005. – su mi bili najdraži tereni).

Uvijek je bilo pravilo da ćeš jednako pristupiti izvještavanju s trga i s nekog velikog događaja, a imao sam sreće da sam izvještavao s posjeta papa, s velikih sportskih i društvenih događaja… Također sam razgovarao s puno književnika, kolega, osoba iz kulture tako da je svaki razgovor obogaćenje.

Rođeni ste u Šibeniku, a preselili ste se u Zagreb. Jeste li se ikada željeli vratiti u Vaš rodni grad i nastaviti živjeti tamo?

Kad sam diplomirao, vratio sam se u Šibenik, no samo nakratko jer sam već radio, no onda sam dobio posao na Hrvatskoj televiziji u sportskom programu pa sam se opet vratio nakratko u Šibenik. Poželio sam se puno puta vratiti; uvijek vas vuče rodni grad. Ne znam kako i kada, ali jednom ću se sigurno vratiti tamo. Ali s obzirom na profesiju, na to da živim u vremenu kada možeš pisati svugdje, meni ta nostalgija čak više odgovara u Zagrebu. Mislim da bolje pišem o Šibeniku iz Zagreba. No, možda bih bolje pisao o Zagrebu iz Šibenika.

Što Vas je potaknulo da napišete neke od svojih knjiga?

Poticaj je bio što živim u Zagrebu i rjeđe sam išao u druge krajeve, pa onda shvatiš da se neke stvari promijene, da nisu kao prije i tada imaš potrebu opisati kako je bilo prije. Naravno, i ti si stariji, promijeniš se, dođu neki prioriteti u životu, ali uvijek mi je to bio poticaj. Meni često kažu da živim u prošlosti. Nekome to možda ružno zvuči, ali meni to zapravo bude kompliment. Ja sam uvjeren da živim u prošlosti, uvijek se vraćam nazad jer mislim da je puno toga lijepoga u onom prije što se može opisati. Nikad nisam bio previše u budućnosti na način da razmišljam i planiram što će se dogoditi. Ima lijepih stvari i u prošlosti koje sam uvijek htio opisati.

Što Vas je „guralo” da uspijete u svome poslu i da budete zadovoljni?

U profesiji me guralo napredovanje u gradnji rečenica, izvještaja, slušanje urednika, ali uvijek sam znao da volim pisati. Bio sam sretan da mogu raditi ono što volim i jednostavno kad rasteš, što više čitaš i proučavaš. Tada rečenice postaju sve bolje, a najviše me gurao osjećaj da sam izabran raditi ono što volim. Mislim da je najteže kad čovjek radi nešto što ne voli.

Da možete promijeniti neku stvar koja Vam se u životu dogodila, što bi to bilo?

Navikao sam da ne treba puno osvrtati se na prošlost, ali da mogu, sigurno bih ranije počeo pisati književnost. Bio sam jako dugo u novinarstvu i to me odvuklo i čini mi se da sam kasno počeo pisati priče koje su uvijek bile u meni. Da mogu ponoviti, sigurno bih još u mladosti počeo pisati knjige. Što se tiče novinarstva sve je išlo putem koji je takav, kakav je. Neke stvari su bile nepredvidive, ali znao sam da volim novinarstvo.

Komu ili čemu ste najviše zahvalni kad je u pitanju cjelokupan život i posao?

Najviše sam zahvalan roditeljima, djedovima i bakama. Imao sam sreću da su dugo bili uz mene unatoč biologiji i starosti ipak sam najveći dio života proživio s njima. Djed i baka po ocu su iz Slavonije, majčini su iz Dalmacije tako da su me baš obogatili. Bilo mi je jako lijepo razgovarati sa starijima. Dakle, za sve sam najviše zahvalan roditeljima, djedovima i bakama.

Jeste li ikada doživjeli neuspjeh?

Jesam, doživio sam neuspjeh. Doživio sam otkaze na poslu, mnogima se nije svidjelo ono što sam napisao, ali nekako sam uvijek stajao iza napisanog. U tom mi se trenutku to činilo kao neuspjeh. Najveći neuspjeh bi mi bio kad bi se jedne noći probudio i shvatio da više ne volim pisati. Ništa mi nije bio toliki neuspjeh dok sam znao ono što bih htio dalje raditi. Kad god bi vas netko želio spriječiti, prvo pitanje na koje trebate odgovoriti bilo bi „Želim li ja to i dalje raditi?”. I ako želite, i dalje nastaviti s nečim, nijedan neuspjeh vas neće pokolebati.

Imate li neko obećanje koje ste dali sebi ili koje biste dali u ovom trenutku?

Imam obećanje da do 50-og rođendana, koji je 16.12.2026., napišem knjigu o jednom liječniku koji je ubijen u Domovinskom ratu. Objavit ću tri knjige koje imam u pripremi, koje su već napisane i napisati još dvije knjige. Cilj mi je zaokružiti 50 godina s tom knjigom o liječniku i još objaviti nekoliko novih naslova.

Imate li neki savjet za učenike koji bi se u budućnosti, možda, htjeli baviti Vašim poslovima?

Savjet je, i za novinarstvo i za književnost, da puno čitaju i da budu strpljivi. Oba savjeta su jednako važna jer uspjeh neće doći preko noći. Sve to dobro dođe kad-tad. Dakle puno čitanja i puno strpljenja te pokušaj da pobijediš samog sebe, čak i u neuspjesima na način da si kažeš: „Idem dalje, čak i ako mi se danas ne da, idem pokušati nešto napraviti jer volim to što radim.“

Razgovor su vodile Lorina Katulić i Nika Lukačin, učenice osmog razreda.